Kasni srednji vijek Evropa i Sredozemlje | |||
---|---|---|---|
|
Kasni srednji vijek period je evropske historije koji obično obuhvata 14. i 15. vijek (c. 1301–1500). Kasni srednji vijek uslijedio je nakon razvijenog srednjeg vijeka i prethodio je ranom modernom dobu (i, u većem dijelu Evrope, renesansi).
Oko 1300. godine, vijekovi blagostanja i rasta u Evropi privedeni su svom kraju. Niz gladi i pošasti, uključujući veliku glad 1315–1317 i crnu smrt, smanjile su populaciju na oko polovicu one prije tih nesreća.[1] Zajedno sa padom u brojnosti populacije došli su i društveni nemiri i endemsko ratovanje. Francuska i Engleska prošle su kroz ozbiljne seljačke bune, kao što su žakerija i seljački ustanak u Engleskoj, kao i preko vijek naizmjeničnih sukoba u sklopu Stogodišnjeg rata. Nadovezujući se na mnoge probleme tog perioda, Katolička Crkva je bila slomljena Zapadnim raskolom. Ti se događaji svi zajedno nekada nazivaju krizom kasnog srednjeg vijeka.[2]
Unatoč tim krizama 14. vijek je također bio vrijeme velikog napretka u umjetnosti i nauci. Nakon obnovljenog interesovanja za grčke i rimske tekstove koje se ukorijenilo u razvijenom srednjem vijeku, započela je talijanska renesansa. Zadubljenost u latinske tekstove počela je prije renesanse 12. vijeka kroz kontakt sa Arapima tokom križarskih ratova, ali je dostupnost važnih grčkih tekstova povećana sa zauzimanjem Carigrada od strane Osmanlija, kada su mnogi bizantski učenjaci morali prebjeći na Zapad, prije svega u Italiju.[3]
Zajedno sa tim prilivom klasičnih ideja došao je izum štamparstva, koji je podrupirao širenje štampane riječi i demokratiziranog učenja. Te dvije stvari kasnije su dovele do protestantske reformacije. Pri kraju tog perioda nastupilo je doba otkrića. Uspon Osmanskog Carstva, koji je kulminirao padom Carigrada 1453. godine, razorio je posljednje ostatke Bizantskog Carstva i srezao mogućnost trgovine sa istokom. Evropljani su bili prisiljeni tražiti nove trgovinske rute, što je dovelo do ekspedicije Kolumba do Amerika 1492. godine i Da Gaminog oplovljavanja Indije i Afrike 1498. godine. Njihova otkrića ojačala su ekonomiju i moć evropskih nacija.
Promjene koje su proizišle iz tih događaja navele su mnoge naučnike na to da posmatraju taj period kao kraj srednjeg vijeka i početak novog vijeka i Evrope ranog modernog doba. Međutim, ta podjela je donekle umjetna, budući da izučavanje antičkih izvora nikada nije bilo sasvim odsutno u evropskom društvu. Zbog toga je postojao razvojni kontinuitet između starog vijeka (preko klasične antike) i novog vijeka. Neki historičari, naročito u Italiji, radije uopće ne govore o kasnom srednjem vijeku, već ga radije vide kao prelaz sa razvijenog perioda srednjeg vijeka na renesansu i moderno doba.