Konstantin Veliki

Konstantin Veliki (puno ime Flavije Valerije Aurelije Konstantin, lat. Flavius Valerius Aurelius Constantinus [ˈflaːwɪʊs waˈlɛrɪʊs auˈreːlɪʊs koːnstanˈtiːnʊs]; poznat i kao Konstantin I. ili Sveti Konstantin, u Pravoslavnoj crkvi Sveti ravnoapostolni Konstantin Veliki) (Naissus, 27. februara oko 272. – Nicomedia, 22. maja 337.), rimski car. Bio je pripadnik takozvane mlađe dinastije Flavijevaca, rimski vojskovođa i car. Svojom beskrupuložnošću, ambicijom i političkom vizijom on će biti pobjedničkoj strani u godini šest careva (306.) i potom pobjednik u najdužem građanskom ratu Rimskog Carstva između 306. - 324. godine (s oružanim primirjima). Nakon pobjede Konstantin mijenja politički sistem Rimskog Carstva s vojne anarhije 3. stoljeća i Dioklecijanove tetrarhije u sistem koji će kasnije dobiti ime cezaropapizma. Mlađa dinastija Flavijevaca koja je dobila ovo ime zbog odluke Konstantina da uzme praenomen kao sastavni dio imena će ipak biti mnogo poznatija s imenom Konstantinova dinastija u čast ovog cara i njegovih reformi.

Zbog priznavanja 313. godine kršćanstva Milanskim ediktom kao jedne od legalnih državnih religija u prošlosti se Konstanina znalo nazivati i trinaestim apostolom. Po predanju, zajedno sa svojom majkom caricom Helenom (lat. Flavia Iulia Helena Augusta) nalazi u Jerusalimu krst na kome je Isus Hristos bio razapet.

Godine 330. je na temeljima starog Vizanta sagradio grad zvan Novi Rim koji će poslije biti poznat kao Konstantinopol, ili Carigrad, prijestolnica Istočnog Rimskog Carstva.