Pjotr Kapica

Pjotr Leonidovič Kapica
Rođenje	8. srpnja 1894. Kronštadt, Rusija
Smrt	8. travnja 1984. Moskva, Rusija
Državljanstvo	Rus
Polje	Fizika
Institucija	Univerzitet Cambridge, Institut za fiziku Sovjetske akademije znanosti u Moskvi
Alma mater	Moskovski državni univerzitet Lomonosov Ruska akademija znanosti
Istaknuti studenti	David Shoenberg
Poznat po	Niskotemperaturna fizika, Supratekućina, Kapicin zakon, Kapicin temperaturni skok
Istaknute nagrade	Nobelova nagrada za fiziku 1978.

Pjotr Leonidovič Kapica (Kronštadt, 8. srpnja 1894. – Moskva, 8. travnja 1984.), ruski fizičar. Od 1921. do 1934. radio s Ernestom Rutherfordom na Univerzitetu Cambridge. Od 1935. ravnatelj Instituta za fiziku Sovjetske akademije znanosti u Moskvi, od 1955. upravljao programom umjetnih Zemljinih satelita. Znanstveni rad započeo ispitivanjem inercije elektrona i svojstava radioaktivnoga zračenja. Najpoznatiji su mu radovi s područja magnetizma i fizike niskih temperatura. Ustanovio da električni otpor polikristalnih metalnih uzoraka u jakom magnetskom polju raste linearno s jakošću polja (Kapicin zakon, 1929.). Razvio je metode za stvaranje ekstremno jakih magnetskih polja (1924.), te ukapljivanje helija (1934.) i kisika (1939.) u industrijskim razmjerima. Otkrio je suprafluidnost (supratekućina, 1938.), uočio temperaturni skok koji se pojavljuje na granici metala preko kojega se toplina predaje suprafluidnomu heliju (Kapicin temperaturni skok, 1941). Nakon 1945. bavio se i nuklearnom fizikom. Godine 1978. dobio je, zajedno s A. A. Penziasom i R. W. Wilsonom, Nobelovu nagradu za fiziku. ^[1]

1. ↑ Kapica, Pjotr Leonidovič, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.