Salona

Salona je drevni grad, najpoznatiji kao središte nekadašnje rimske provincije Dalmacije.

Šest kilometara sjeverno od Splita u današnjem Solinu nalaze se ostaci antičkog grada Salone, metropole rimske provincije Dalmacije. Povoljan zemljopisni položaj na sredini istočne jadranske obale i smještaj u dnu zaštićenog Kaštelanskog zaljeva, uz deltu rijeke Salon (danas Jadro), te dobra cestovna povezanost s unutrašnjosti uvjetovali su brz i nesmetan razvoj grada.

Salona je prvotno bila obalno uporište i luka ilirskih Delmata u neposrednoj blizini Traguriona i Epetiona, kolonija isejskih Grka. U to vrijeme u Saloni je pored domaćih Ilira i grčkih doseljenika živio i velik broj Italika. Nakon građanskog rata između Cezara i Pompeja 48. g. pne. Salona je dobila status rimske kolonije, te postaje središtem Ilirika, kasnije provincije Dalmacije.

Nakon gušenja posljednje ilirske pobune (Batonov ustanak, od 6. do 9. god.) za Salonu nastupa razdoblje mira i prosperiteta vidljivo kroz urbanistički razvoj i snažnu graditeljsku aktivnost.

Stara gradska jezgra bila je trapezastog oblika opasana zidinama i utvrđena kulama čiji pojedini djelovi potječu iz 2. st. pne.. Do danas se sačuvao istočni trakt gradskih zidina građen od velikih kamenih blokova s vratima omeđenim osmerokutnim kulama iz Augustova vremena (Porta Caesarea). Od njih je kretala cesta čiji je jedan pravac skretao prema jugoistoku i jugu, dok je drugi vodio na sjever prema unutrašnjosti.

Nagli razvoj grada u vrijeme Augusta i kroz cijelo prvo stoljeće pratila je gradnja javnih objekata. U jugoistočnom dijelu sagrađen je forum s kapitolijem kao središtem javnog, političkog i vjerskog života. U blizini foruma je krajem 1. stoljeća podignuto kazalište koje je moglo primiti oko 3500 gledatelja. Prikaz Salone na kojemu se vidi teatar nalazi se na Trajanovu stupu u Rimu.

Južno od kazališta nalazio se ranije sagrađeni hram. Izvan gradskih zidina, uz ceste koje su vodile izvan grada, prema rimskom običaju nastajale su nekropole. Najpoznatija je zapadna nekropola, nazvana in horto Metrodori, smještena uz cestu prema Tragurionu i poznata po "kiklopskoj" gradnji ogradnih zidova grobnih parcela. Od 1. st. pne. grad se širi na zapad i istok, a zbog opasnosti od germanskih plemena proširenja se opasuju zidinama i utvrđuju pravokutnim kulama. Grad dobija eliptičan oblik čije su osi bile oko 1600 metara u pravcu istok-zapad i oko 700 metara u pravcu sjever-jug.

Prilikom gradnje bedema pojedini objekti, radi brže gradnje, postaju njihovim sastavnim dijelom. U bedeme su inkorporirani nadzemni dio vodovoda koji je grad opskrbljivao pitkom vodom s izvora Jadra već u 1. st. pne. i najmonumentalnija salonitanska građevina amfiteatar, podignuta u drugoj polovici 2. st. na krajnjem sjeverozapadnom dijelu grada.

Ova rimska građevina, u čijoj su se areni odvijale krvave borbe gladijatora i zvijeri, mogla je primiti gotovo 19.000 gledatelja. U supstrukcijama gledališta otkrivena su dva svetišta božice sudbine i osvete Nemeze koju su štovali gladijatori. Kršćani su kasnije ta svetišta pretvorili u memorijalne kapele u spomen na kršćanske mučenike ubijene u areni.

Na području istočnog gradskog proširenja otkriveni su dijelovi stambenih objekata i ostaci gradske inzule, a jugoistočno od Porte Caesaree ruševine jedne luksuzne vile, vjerojatno praetoriuma, palače namjesnika provincije. Podovi palače ukrašeni su višebojnim mozaicima s prikazom likova iz mitologije (Apolon, Triton, Orfej).

U Saloni je otkriven veći broj privatnih i javnih termi. Najbolje su očuvane Velike gradske terme s kraja 2. stoljeća u istočnom dijelu grada.

Značajno razdoblje u razvoju grada bila je vladavina cara Dioklecijana koji je nedaleko Salone sagradio veličanstvenu palaču u koju se povlači nakon abdikacije 1. svibnja 305. godine, od kada se računa postojanje grada Splita.

U njegovo vrijeme grade se mnoge monumentalne građevine, obnavljaju forum, hramovi i terme te dograđuje amfiteatar. U to doba Salona s okolicom broji oko 60.000 stanovnika, a u gradu vlada snažan kozmopolitski duh. Pored službene rimske religije u Saloni su egzistirala razna orijentalna vjerovanja kao kultovi Izide, Kibele, a osobito je bilo rašireno štovanje maloazijskog božanstva sunca Mitre, čija svetišta su pronađena na više mjesta unutar grada.