Sekvenciranje

Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava)Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Sekvenciranje u genetici je metoda kojom je moguće utvrditi redoslijed pojedinih gradivnih elemenata u velikoj molekuli. Kod DNK i RNK utvrđuje se redoslijed nukleotida, a kod bjelančevina utvrđuje se redoslijed aminokiselina. Između ostalog sekvenciranje se već počinje značajno koristi u modernoj dijagnostici. Između ostalog, posebno u dijagnostici rizika od nasljednih bolesti. Nosi li neki potomak u svojim genima promjenu naslijeđenu od predaka, a koja može značiti razvoj određene nasljedne bolesti.

Sekvenciranje DNK svojevrstan je početak istraživačke revolucije na polju genomike. Od 1995. godine do danas je na taj način sekvenciran genom 330 različitih organizama među kojima i čovjeka. Dešifriranje ili "otključavanje" genskog koda izravno na "izvoru", naime na nivou DNK, za znanstvenika je uvijek poseban pothvat. Ako je DNK sekvencija poznata, moći će se uz pomoć znanja o genskom kodu direktno odrediti sekvencija aminokiseline kodiranog genprodukta - proteina. Do danas je razvijeno više metoda određivanja sekvencija DNK. Ranije je to bilo velik i skup pothvat, dok se modernim metodama sekvenciranje danas odvija skoro automatski. Dvije najznačajnije metode DNK sekvenciranja su:

1.Sangerova tehnika elegantno koristi prirodni tok replikacije kao uzorak za sekvenciranje i ona je još uvijek dominantno prisutna.

2. Maxim-Gilbertova tehnika u principu se bazira na kemijskom razlaganju pojedinih baza i u ovom trenutku je interesantnija kao povijesni trenutak jer se sve rjeđe koristi. Razvili su ju Allan Maxam i Walter Gilbert.

U novije vrijeme pojavila se metoda tzv. pirosekvenciranja koja nudi mogućnost ubrzanog sekvenciranja kroz visokoparalelnu aktivnost.