Novo proroštvo (lat. nova prophetia) je bilo ranohrišćanski pokret iz druge polovine 2. vijeka, kasnije nazvano montanizam po svome začetniku Montanu.
"Novo proroštvo" je nastalo kao unutarcrkveni pokret koji je propovijedao radikalnu obnovu kršćanskog života, hitno obraćenje svih kršćana, u vidu iščekivanja neposrednog dolaska Božjeg kraljevstva na zemlju.[1] Novo proroštvo je bilo reakcija na konformističke tendencije kršćanstva, tražeći povratak "ranokršćanskog zanesenjaštva" (From).[2] Bio je to duhovno-karizmatički pokret, koji nije dovodio u pitanje kršćansko vjerovanje o Bogu, već je naučavao prisustvo Duha i nastup novog duhovnog vremena, te zastupao određene oblike kršćanskog života i crkvenoga ustrojstva.[2]
Monatanisti su pobijali svaku ideju hijerarhije, organizacije, istorijskog prejemstva itd.[3] Bitan je bio Duh kao iskustvo pojedinca. U početku je montanizam nije zastupao neko teoretsko učenje, već je samo insistirao na strogoj askezi. Ova etička strogost navela je brojne savremenike da mu se dive i da mu pristupe, kao veliki teolog Tertulijan.[3]
Montanizam u početku nije smatran herezom; ali je vremenom došao u sukob sa službenom Crkvom. Kršćanstvo je već bilo institucionalizirano te su crkvene vlasti suzbijale montanizam kao herezu.[2] Montanizam se oblikovao kao rubna kršćanska zajednica, isključena iz Velike Crkve, ali koja se relativno dugo održala. Novo proroštvo je bilo masovan pokret koji je okupljao mnogo ljudi, u početku u svjetlu apokaliptičkih iščekivanja, a kasnije oko velikih godišnjih hodočašća. Njihova hodočašća su jedna od prvih masovnih kršćanskih hodočašća, a Hipolit navodi i »blagdane« kao montanističku novotariju.[4] U novom proroštvu su značajnu ulogu igrale žene. One su u maloazijskim crkvenim općinama bile u redovima klera, ne samo kao đakonise (što je bilo i u ostaloj Crkvi) nego i kao prezbiteri i biskupi.[5]
Danas se često podvlači sličnost između montanizma i savremenog pentekostalizma, koji neki nazivaju i neo-montanizmom.[6]